Odlični ili vrlo dobri neamerički koje sam pogledao u 2020. godini

25. siječnja na HRT – HTV 3 u 14:30

U subotu, 25. siječnja od 14:30 u POSEBNIM DODACIMA na Trećem programu prikazujemo izniman dokumentarni film francuskog sineasta Clauda Lanzmanna „ŠOA“. Povod je obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta, kada se s posebnim pijetetom odaje počast žrtvama nacističkog režima.

Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je tisuće zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj.

U povodu 75. godišnjice oslobođenja logora smrti Auschwitz-Birkenau, prikazujemo dokumentarni film o nacističkim logorima u Poljskoj. Lanzmann je snimio 350 sati materijala, proces stvaranja filma trajao je više od 10 godina, redatelj je proputovao veliki broj zemalja kako bi snimio intervjue s preživjelim logorašima, običnim ljudima koji su živjeli u blizini logora i bivšim nacistima.

Epski film o holokaustu Claude Lanzmann je finalizirao 1985. godine. Konačna verzija traje 566 minuta, 9 i pol sati bez i jedne minute arhivskog materijala, gotovo 10 sati bolnih svjedočanstava za povijest. Mnogi ŠOU smatraju najvažnijim filmom ikada napravljenim o holokaustu. Lanzmann ga je nazvao: “Film o smrti, a ne o preživljavanju”.

Briljantan dokumentarni film francuskog režisera Claudea Lanzmanna posvećen holokaustu počeo je u 14.29, a završio navečer u 23.31. Nikad ništa duže nije emitirano na našoj TV. Ali vrijedilo je. Format filma, premijerno prikazanog 1985., određen je temom, pa iako traje devet sati, nije predug: Danteov Pakao izgleda prilično vedro prema ovome. Lanzmann je na filmu radio 11 godina, razgovarao sa stotinama ljudi, preživjelih Židova iz Auschwitza, Birkenaua, Chelmna, Sobibora, Treblinke, Belzeca, ali i sa SS-ovcima, Nijemcima (katkad ih i tajno snimajući), običnim Poljacima, Ukrajincima, vozačima vlakova, čuvarima, birokratima, pokušavajući razumjeti kako je došlo do najvećeg i najsustavnijeg zločina u povijesti. ‘Malo je toga u nacističkoj industriji smrti bilo novo i originalno’, rekao je Raul Hilberg, autor najvažnijih monografija o istrebljenju Židova, koji je zaključio da holokaust nije bio izuzetak nego tek zadnja, logična faza u razvoju europskog antisemitizma (a on se može naći na svim točkama novije europske povijesti, od Martina Luthera preko Romanovih do Hitlera). ‘Najprije je bilo: ne možete postojati među nama kao Židovi; potom je došla faza: ne možete postojati među nama; na koncu je bilo: ne možete postojati’, opisao je Hilberg. Ukratko, u prvoj fazi pokrštavanje je smatrano dovoljnim, ali se pokazalo da i naizgled pokršteni Židov može ostati Židov, u drugoj su fazi bili dovoljni preseljenje ili geto, u trećoj samo smrt. Pogromi su postali industrija. Nema dokumenta koji sadrži naredbu o istrebljenju. U toku 1941. vodeći nacisti govore o ‘konačnom rješenju’ ne precizirajući kako bi ono trebalo izgledati. ‘To je imalo značiti da im se ostavlja na volju što da rade’, kaže Hilberg. Nakon veljače 1942. posve je sigurno da ‘konačno rješenje’ znači istrebljenje, iako se ta riječ u dokumentima nigdje ne koristi, čak ni na odlučujućoj konferenciji na Wannseeu. Industrijska civilizacija, kako je u emisiji prije filma primijetio Tvrtko Jakovina, i njemačka pedanterija zlo dovode do savršenstva.

 

Nacisti koriste kamione u kojima, plinovima iz motora, guše Židove, strijeljaju ih, uvode plin, ciklon B. Bez moderne birokracije ne bi išlo. Ispovijesti svjedoka su užasne: slušamo priče o rovovima dubokima po šest metara u koje se ubacuju trupla tisuća ljudi iz kojih izlaze plinovi pa zemlja diše (?!), a smrad se osjeti kilometrima (‘kilometrima?’ ‘da, kilometrima’). Vozač lokomotive koja Židove vozi u smrt overdozira se alkoholom jer dobro zna o čemu se radi. Industrijska, sistematska, racionalna komponentna holokausta je nepodnošljiva – zato što znamo da nije samo jučerašnjica, nego možda i sutrašnjica. Lokalno stanovništvo zna o čemu se radi, ali se boji govoriti, čak i između sebe. Boje se za život. Čujemo i o strijeljanjima stotina žena koje prije smrti – SS-ovac to kaže tehnički, mirno – ispuštaju izmet pa vidimo masu kloake; gledamo opise rada plinskih komora i zavaravanja ljudi koji u njih ulaze (‘A, vi ste krojač? Sjajno! Baš nam krojači trebaju. Uđite, da vas dezinficiramo’) itd., ali jedno je pitanje ključno: Zašto? Kako je moguće učiniti to cijelom jednom narodu, ženama, djeci i starcima? Židova je u Njemačkoj, u doba Weimara, bilo manje od 600.000 ili manje od jedan posto; tridesetih, u vrijeme Nirnberških zakona, njihov broj dramatično pada; 1941. u Njemačkoj ih je oko 300.000! Otkud tolika mržnja? Na to pitanje odgovara masa običnih ljudi, uglavnom Poljaka koji su živjeli sa Židovima u naseljima gdje su Židovi bili većina ili osjetna manjina. Uočavamo nekoliko ključnih razloga. ‘Židovi su bogati(ji)’; ‘Židovske žene su lijepe’; ‘Oni žive u kućama koje gledaju na glavnu ulicu, a mi u dvorišnim zgradama koje gledaju na WC’. Ukratko, antisemitizam je zločinačka projekcija vlastite prikraćenosti na grupu koja nema snage za obranu. To je kukavička težnja za odmazdom. Za antisemitizam nisu potrebni Židovi. Dovoljan je osjećaj prikraćenosti, nemoći da se svoja sudbina uzme u svoje ruke, skupina koja služi kao Pedro i povoljan splet okolnosti koji će omogućiti odmazdu. Ono što su Nijemci napravili jedinstveno je u povijesti. Ipak, svaki bi narod koji drži do sebe morao propitati vlastite antisemitizme, logore, stratišta Drugih, eksterminacije. Tek na toj točki može početi katarza, ako ona uopće postoji.

Komentariši