Zanatlija koji izrađuje vrhunska djela

Ingmar Bergman: O životu i radu / HRT3, 21.05 / subota 23. 12.2017.

Tekst sadrži spojlere.

Ko sam ja da tako čovjeka nazovem, ali kaza on to sam za sebe – da je haman, na kraju dana (odnosno života), kad se sve sumira i zumira, bio samo i jedino vrhunski zanatlija. Stari rakonja, kao što sam i sam. Rođen je kao srednje dijete u obitelji luteranskog kapelana švedske kraljevske porodice 14. 07. 1918. godine. Kao i većina djece s datumom rođenja u prvoj polovici najčešće sunčanog jula ima strahovito dobro pamćenje, ponajviše doma u kojem je odrastao. Sjeća se svjetla u stanu iz zimskog i ljetnog perioda, svih boja i detalja komada namještaja kojima je stan buržujski bio dupke ispunjen. Pola toga (ponovit ću opet) dođe iz kuće, a ostatak iz škole. Režiser je imao vrlo autoritativne roditelje, otac mu je bio strog i manično depresivan, a u trenutku kad o djetinjstvu priča dokumentarac se nakratko prekida scenom iz njegovog filma Fanny i Alexander (dobitnik četiri Oscara 1984. godine) u kojoj očuh brutalno šibom tuče dječaka, glavnog lika u filmu. Aludirajući, očito, na slične scene u djetinjstvu režisera.

Tata mi je jednom rekao kako su najveći mislioci, umjetnici, znanstvenici imali problematično djetinjstvo. Vjerojatno je triger za njihovu izvrsnost bila odluka da ih ta traumatična iskustva ne smiju predodrediti za nadalje. Tako Ingmar Bergman (da, o njemu je riječ) u dokumentarcu Ingmar Bergman: O životu i radu kaže da je bezgranično velik dio života proveo čisteći traume iz svog djetinjstva i fokusirajući se na ono što je bilo dobro u njemu. Možda si je za zadavanja truleksom znao pustiti ponekad i Pamtim samo sretne dane od Gabi Novak. Šalim se. I u pop izvođača imamo takav pristup, pa možemo možda govoriti o dobrom paternu. Koju pouku Noel Gallagher izvlači iz također traumatičnog iskustva možemo vidjeti na ovom linku. Ni on niti Bergman, dakle, nisu dali da im teška djetinjstva predodrede živote. Pored toga, Bergman je neizmjerno zahvalan roditeljima jer su mu svake sedmice omogućavali odlazak u pozorište. Dodatno, za oca će režiser reći da je, kad se nalazio u jednoj od svojih maničnih faza, bio najsretniji čovjek na svijetu.

Vjerojatno će upravo česti odlasci u pozorište predodrediti tad dječaka Bergmana i u njemu pobuditi želju za odabirom režije za svoju profesiju. Studij glume i režije uspješno završava na Univerzitetu u Štokholmu. Vrtoglavom brzinom se prepoznaje njegov talent te on, pored konstantnog režiranja najrazličitijih dramskih komada, postaje, od upravitelja pozorišta u Helsingborgu, upraviteljem Švedskog kraljevskog pozorišta u Štokholmu. Sve vrijeme paralelno režira i filmove od čega su, na kraju, čak tri osvojila Oscare za najbolje strane filmove.

U dubokoj starosti, kao uostalom i cijelog života, Bergman ima ustaljene radne i životne rutine. U jednom trenutku spominje kako više nisu izrađivali posebne notese u koje piše svoje scenarije. Išao je sa zahtjevom da samo za njega naprave novih dvjestotinjak komada. Rad i pomno isplaniran dan ga spašavaju i u dubokoj starosti po smrti supruge kad ostaje živjeti sam na otoku Faro.

Nećemo duljiti dalje, režiserove misli o njegovoj djeci, filmovima, religiji, smrti posljednje supruge, Švedskoj, optužbama za utaju poreza (koje su za posljedicu imale hospitalizaciju u psihijatrijskoj bolnici koja je, opet, prouzročila scene kao u Letu iznad kukavičjeg gnijezda), otoku Faro na kojem se na kraju skrasio, dnevnim rutinama, njegovim demonima, planskoj izolaciji od ljudi, ali i vraćanju radu na predstavama i s glumcima, sve to i mnogo više možete vidjeti u sjajnom dokumentarcu Ingmar Bergman: O životu i radu.

Komentariši