Fever Pitch i The Road / petak 19.01.2018.

RTS1 22.05.

Po autobiografskom bestseleru Nika Hornbija, Stadionska groznica (Fever Pitch) iz 1997. godine je romantična komedija o muškarcu, ženi i fudbalskom klubu.

Profesor engleskog jezika Pol Ešvort je dugo vatreni navijač Arsenala, ali onda upoznaje Saru. Njihova se veza razvija paralelno sa turbulentnom sezonom Arsenala, što sve vodi ka uzbudljivom raspletu…

Stadionska groznica

Fever Pitch 1997

🙂

HRT2 22.30.

The Road 2009

The Road 2009

Ljubav / srijeda 14.08.2018. FTV u 23.55 sati

Amour

Amour

Slijede spojleri.

Na otvaranju filma Ljubav (dobitnik Zlatne palme i Oscara, imao sam sreću gledati ga na osamnaestom SFF-u 2012. godine u okviru programa U fokusu pa se i do kraja uživjeti u prve scene filma) vidimo s pozornice ljude, publiku, kako čeka početak koncerta klasične muzike. Dvjestotinjak ih je pred nama, željno iščekuju početak performansa. Negdje u sredini, na lijevoj strani, ako smo vidjeli najavu filma, prepoznat ćemo glavne likove u filmu. No, i bez toga u gomili će se izdvojiti Anna i Georges.

U osmoj su deceniji života. Oboje bivši muzičari i pedagozi muzike. Došli su na koncert bivšeg Anninog učenika koji sad razvija uspješnu međunarodnu pijanističku karijeru. Koncert završava, stari par sjeda na autobus i vraća se kući. I u autobusu se vidi da dišu kao jedno, a i kroz film ćemo kasnije vidjeti kako je dovoljan mig jednog da ono drugo zna šta je tema i potrebna akcija drugog.

Simbolično, kad stignu doma Anna i Georges će zateći razvaljenu bravu. Neko je pokušao provaliti u njihov stan. Prokomentiraju kratko taj slučaj. Jer osim te minimalne materijalne štete (razvaljena brava), nikakva druga nije načinjena. Sva radnja filma se nadalje odvija u stanu starog para. (Osim one scene kad smrt već uporno počne dolaziti po svoje pa Georges izlazi u pidžami na stubište u hanekeovskoj noćnoj mori.) Stan je buržujski, s visokim plafonima, masovnim vratima, starim namještajem, velikim klavirom u dnevnoj sobi i velikim i prostranim hodnikom. Poluhladni je svjedok, možemo čak reći i sporedni lik buduće radnje.

Za doručkom sutra ujutro, u jednom trenutku Anna postaje katatoničnom, Georges ne zna šta joj je. Pokušava je trznuti, dozvati, stavlja joj mokru krpu na zatiljak i ide se odjenuti kako bi zvao pomoć. No, tad se Anna vraća i ne vjeruje mu da je doživjela napad. Saznajemo vrlo brzo da je imala moždani udar i da je hitno morala na operaciju, koja, nažalost, nije uspjela, te joj je sad oduzeta desna strana tijela.

Ljubav / FTV 23.55 /srijeda 14.08.2018.

Bolest je provalila u stan Anne i Georgesa.

Nastavak filma ne donosi neku naročito dinamičnu radnju, pa ipak puno toga će se desiti u narednih sat i četrdeset i pet minuta filma. To vrlo dobro zna svako onaj ko je brinuo o nekom drugom. Često u filmovima gledamo smrt, ali jako rijetko i umiranje.

Georges postaje Annin njegovatelj. Podredit će buduće dane brizi nad suprugom. Za to će biti potrebno omogućiti i krevet s pomičnim madracem i plaćene odlaske komšija u nabavku, te kasnije invalidska kolica za Annu. Dakle, pomagala i, ispostaviće se, minimalnu pomoć drugih. On čita supruzi vijesti iz novina, donosi joj potrebne stvari, s njom u hodniku vježba hodanje, pomaže joj pri odlasku u toalet.

No, neizbježnost kraja je ono najgore. Teški su dani i mjeseci s njom na pameti. Nešto lakši su, ali isto tako iscrpljujući, razgovori sa članovima porodice. Kćerka Eva (Isabelle Huppert) se nikako ne može pomiriti sa činjenicom da njena majka polako, ali sigurno umire. Htjela bi pomoći, ali ne zna kako. Dobrano je izgubljena u datoj situaciji, a taj kontrast Haneke ponajbolje pokazuje kad ona stoji do klavira i kroz zavjesu gleda na cestu na kojoj se mirno odvija život. Georges mora otpustiti i nestručnu i bezobraznu medicinsku sestru.

No, i to je za ljude, umiranje je dio svakodnevnice za mnoge, na šta nas Haneke podsjeća. Vježbajući govor Georges i Anna skupa pjevaju o plesu na mostu, a u jednom trenutku supruga traži da joj muž donese porodične foto-albume. Pregledajući stare slike Anna zaključuje kako je lijep bio njihov zajednički dugi život.

Georges pred kraj filma želi i ono malo preostalog dostojanstva za Annu sačuvati, kćerki Evi se ne javlja kad mama već sigurno odlazi. Hrabro i racionalno se nosi s Evinim napadima kako bi za mamu trebalo nešto učiniti, omogućiti joj svu potrebnu medicinsku i stručnu pomoć. “Mami sam obećao da ju neću više nikad voditi u bolnicu, a i ovdje ima sve što bi imala i tamo”, reći će joj. Istina, desit će se i ispad prilikom kojeg će on prema Anni biti grub kad odbije piti vodu.

Haneke je režiser koji možda ponajbolje od svih u proteklih sad već dvadeset i pet, trideset godina prikazuje tamnu stranu ljudske naravi i društva. Sve to možemo vidjeti u filmovima kao što su Vrijeme vuka, Benijev video, Sedmi kontinent, a naročito u višestruko nagrađivanim Skriveno, Funny Games te u Bijeloj vrpci. To nije slučaj u Ljubavi. Dok bi u drugim Hanekeovim filmovima ko zna što bolešću supruge shrvani muž uradio s u hodniku zalutalim, a potom uhvaćenim golubom, u Ljubavi, upravo suprotno, Georges nalazi malo mira zakrilivši ga. U ovom filmu prvi put vidimo nešto osjećajniju stranu režisera, otvorenog za empatiju prema ljudskoj patnji i boli. Možda upravo stoga Georgesov zadnji čin prema Anni ipak ne doživimo toliko šokantnim.

Uostalom, oko glave Annine, na jastuku, vatrogasci nisu našli zvijezde već latice cvijeća. S Annom je Georges bio, dakle, sretan i volio ju je svim svojim bićem.

Iz kataloga SFF-a:

Veći prikaz

Film se na mapi Movielanda nalazi u kvadrantu D7:

David Bowie: Posljednjih pet godina / nedjelja 14.01.2018.

– Kako bi volio da te ljudi pamte?
– Volio bih da me pamte po strava dobrim zurkama.

David Bowie

Za snimanja video klipa za Ashes to Ashes Dejvid je skontao kako nije jedinstvena niti prelijepa snježna pahuljca. Priča ide ovako. Momak koji se brine za sitne promjene u postavkama svjetla u pauzi snimanja video broja za Miracle Goodbye skupio je hrabrosti  i prišao svom idolu s pitanjem:

„Poštovanje, gospodine Bowie. Izvinite na smetnji. Htio bih vas nešto pitati. Koji moment u vašoj karijeri smatrate najvećim?“

Odgovor je, kako kaže momak od luči, bio epski:

„Reći ću ti nešto. Kad si svjetski poznata pop zvijezda i još na to mlad počneš gajiti baš nadobudan stav. Slava te promijeni. Tako je to. Ovo što ću ti ispričati desilo se na snimanju spota za Ashes to Ashes pjesmu. Znaš za nju?“

„Naravno!“

„Eto. Na plaži smo. Stojim pored velikog buldožera. Od glave do pete sam odjeven u odjelo klauna. Tako sam i našminkan. Što da ne. Kamera me snima izdaleka, ali na način da zamalo sav stajem u kadar. I tako, sve je spremno, puštaju pjesmu s razglasa, počinjem hodati i pjevati kad se između mene i kamere ukaza neki stariji čova s maltene još starijim pesekom. Izveo ga u šetnju. Vidjevši da će potrajati dok on prođe i mi nastavimo sa snimanjem odem skroz do kamere i sjednem pored nje. Dok je on tako prolazio režiser spota ga upita: „Izvinite gospodine, znate li možda ko je ovo?“, pokazujući na mene. Čovjek stane pogleda u mene, odmjeri me od glave do pete i reče:“

„Naravno da znam, to je neka pizda u odjelu klauna!“

„To je bio važan trenutak za mene. Vratio me na pravo mjesto i pomogao mi da shvatim, pa da, ja sam pizda u odjelu klauna. Svako malo pomislim na tog starog čovu.“

David Bowie: Posljednjih pet godina / HTV2 23.20 / nedjelja 14.01.2017.

Dokumentarac David Bowie: Posljednjih pet godina rasvjetljuje posljednjih pet godina života Davida Bowieja dajući detaljan prikaz njegovih albuma The Next Day Blackstar, te mjuzikla Lazarus. Kod Davida Bowieja nikada ništa nije bilo predvidljivo. Od pojavljivanja Majora Toma, do smrti Ziggyja Stardusta, od eterične pojave Bijelog vojvode do nenadmašivog nestanka Gospodina Dugmookog, svaki je njegov bio nepredvidljiv. Sve čime se bavio bilo je osmišljeno da intrigira, izazove, nadmaši očekivanja.

No možda nijedna faza Bowiejeve karijere nije izazvala više fascinacije i uzbuđenja od njegovih posljednjih pet godina. Gledano kroz prizmu njegovih posljednjih djela – The Next DayBlackstar i Lazarus – ovaj dokumentarni film pokazuje kako se tih svojih posljednjih godina Bowie ne samo vratio stvaranju muzike, nego i temeljnim temama prisutnim tokom cijele njegove karijere.

U jednom trenutku Bowie kaže:

Nisam originalan mislilac. Dobro mi ide spajanje stvari u društvu i kulturi, razbijanje i stvaranje neke mješavine sadašnjeg vremena. Nisam Dilan. Nisam neko ko može sjesti i napraviti jasnu sliku onoga što se dešava. Ali mogu dati svoj stav o tome.

Možda najvažniju stvar o kreativnom procesu je izrekao riječima:

Opasno je da umjetnik ispunjava očekivanja drugih. Ako se osjećate sigurno na radnom mjestu, niste na pravom mjestu. Uviјek uđite malo dalje u vodu nego što vam prija. Uđite malo u dubinu. Kada vam noge prestanu dodirivati dno, na pravom ste mjestu da uradite nešto uzbudljivo.

Dokumentarni film David Bowie: Posljednjih pet godina bavi se i pitanjem slave te njegovog odnosa prema slavi, a donosi i intervjue s muzičarima, dizajnerima i redateljima spotova koji su u to doba surađivali s Bowiejem, te fascinantan uvid u kreativne vještine koje su Bowieja uspostavile kao jednog od najvećih muzičkih umjetnika modernog doba.

Do bukvalno posljednjih dana svog života David Bowie je stvarao. Zoran prikaz toga je njegovo grozničavo pisanje pred odlazak u ormar/kovčeg u posljednjem spotu koji je snimio za pjesmu Lazarus. Na prvu, mladom čovjeku, isti sam takav bio, Bowie je bio dalek i nerazumljiv, muzika zastarjela (Šta će stari muzičari, poslušaj šta rade novi bendovi!). O, kako sam u krivu bio!!! Sve ima svoj početak i izvor, a Bowie je ostavio iza sebe toliko vrela iz kojih budući muzičari mogu crpiti svoju inspiraciju da je to nevjerovatno.