HRT1 20.05.

Hrvatska radiotelevizija dostojno će obilježiti drugu godišnjicu smrti velikog Olivera Dragojevića, premijernim prikazivanjem prvog autoriziranog dokumentarnog filma o Oliverovu životu i karijeri, u izvršnoj produkciji tvrtke Unison Pro, a iz serijala A Porina dobiva….

Scenarist i redatelj Toni Volarić u sedamdeset minuta odlučio je na neuobičajen način slijediti Oliverovu karijeru, a filmska se priča ispisuje uz izjave Oliverove rodbine, prijatelja, suradnika i kolega glazbenika.
U ekraniziranoj biografiji, nezaboravnog Olivera opisuju oni koji su ga najbolje poznavali – supruga Vesna, prijatelji Brico, Bata, Vinko Barčot, Zlatan Stipišić Gibonni, Zorica Kondža, Tedi Spalato, Tomislav Mrduljaš, Ante Gelo i drugi.

Prvi će put javnost doznati mnoge pojedinosti Oliverova privatnog života i vidjeti dosad neobjavljene snimke nastale daleko od očiju javnosti, na proslavama i druženjima s obitelji i prijateljima, iz ribolova, sa snimanja pjesama za neke sad već slavne albume.

Uz to, film donosi i priče o nastanku mnogih pjesama koje su obilježile dugu karijeru pjevača, od mnogih proglašenog najpopularnijim i najobožavanijim u povijesti hrvatske zabavne glazbe. Bio je to čovjek koji je sanjao i dosanjao nastupe i u prestižnim svjetskim dvoranama, od New Yorka do Londona i Pariza… Ali, ipak, najradije se vraćao u svoju Vela Luku, moru i ribama, tišini mora, daleko od pozornica i popularnosti.

– Zaista, još za života Oliver je postao legendom među pjevačima. Od djetinjstva u Veloj Luci, pamtim ga kao jedinstvenog glazbenoga galeba. 31. srpnja 2018. Hrvatska se, na dosad neviđeni način, oprostila od svog Olivera, što su popratili mnogi domaći i svjetski mediji. O životnom putu ovog iznimnog glazbenika, na poseban način, donosi nam dokumentarni film na drugu godišnjicu njegove smrti. Stoga ne propustimo pogledati prvu autoriziranu ekranizaciju Oliverovog života, iz posebnog serijala Dokumentarnih sadržaja HTV -a A Porina dobiva….

Iz knjige Fafarikul eventualno broj 2  Đurđice Čilić:

Kad krenem iz Zagreba u Bosnu, u svoj Vitez, već na istočnoj kapiji grada, čim se izgubi signal Radio Studenta, počnem puštati muziku koju sam voljela kad sam bila dijete. Sve što nikad ne poželim slušati u zagrebačkoj svakodnevici, već oko Novske ne samo da slušam nego tako grleno pjevam da mi glas puca, vratne žile se napinju, tijelo hvata ritam otimajući se pojasu. Pa s Dugmetom i Bebekom, koji je inače sin jednog Vitežanina, pjevam: Gdje da kreneš u ovo strašno doba? / Nemaš gdje. / Tebi svaki krevet ovog svijeta tijesan je. / Idi pod lažnim imenom. / Idi, i putuj sjeverom… Onda Idoli, Zana, Zabranjeno pušenje, Laki pingvini, Azra, Čolić, Balašević, Plavi orkestar, Arsen Dedić. Jedino mi se nikad ne potkrade Oliver Dragojević jer ga ni kao mala nisam voljela i ne znam njegove pjesme.
Pjevajući, prizivam sve one ushite i tugice koje su se neodvojivo premrežile s tom muzikom, sve one događaje kojima je ona davala ritam i intonaciju, sve one važne osobe s kojima sam je slušala, a koji čine malu jezičnu i ljudsku zajednicu mog djetinjstva. Iako sam iz Bosne otišla s tek napunjenih 19 godina, što sam starija, to više mislim da mi se skoro sve važno, zapravo sve osim majčinstva, dogodilo u njoj.
Jučer sam se, poslije 6 mjeseci koji su se otegli kao nekoliko godina, vozila kroz Bosnu i malo pjevala malo plakala. Pjevala iz navike, a plakala od ganutosti što mogu putovati kući, što sam opet u svojoj Bosni, što ne zaboravljam kako se zovu gradovi, gradići, sela i naselja kroz koja ću proći, što znam točno gdje su sva tri semafora na koja ću stati vozeći 160 kilometara od granice do Viteza, što ću bit opet u našem stanu u kojem smo mi Čilići od 1976., s dva balkona s kojih se između saksija punih cvijeća ne samo vidi nego je gotovo nadohvat ruke sve što je u Vitezu važno: vrtić, osnovna i srednja škola, stadion, kolodvor, kino, hotel, dom zdravlja, pijaca. Što ću grliti mamu i tatu. Mama će uzmaknuti dva koraka, odmjeriti me i kazati: „Đuđi, fino mi izgledaš, popravila si se“. Tata će mi reći: „Sine, pročitao sam ti knjigu, krasno si napisala, ali ti znaš da je slika Bosne u tvojoj knjizi pomalo idealizirana?“, a ja ću mu odgovoriti: „Možda tata, ali to je jedina slika Bosne koju imam“.
I mislit ću koliko bih još toga mogla napisati, o djedu Marjanu koji je iz siromašnog hercegovačkog sela otišao na školovanje u Srbiju, što objašnjava zašto je svojoj ženi kasnije pisma pisao ćirilicom, što je stradao na Bleiburgu, a u sudskom procesu nakon rata oslobođen je svake krivnje, o djedu Frani i njegovoj braći koji su svirali u livanjskoj limenoj glazbi, i po kojima se zvala ulica u Livnu, o slikaru Gabrijelu Jurkiću koji je moju mamu znao dok je bila dijete i desetljećima kasnije, već slijep, prepoznao je po glasu, o teti Miciki koju je još maloljetnu zaveo inženjer iz Slovenije s kojim je najprije živjela u Brezi, a kasnije na ljubljanskim Prulama, o pradjedu Nijemcu, Robertu Selingeru, od kojeg nam je ostala pisaća mašina s njemačkim slovima, koji do kraja života nije naučio naš jezik, a možda stigne do kraja smrti jer je ovdje pokopan, o tome kako je tata u novim za broj prevelikim opancima preskakao potok, jedan opanak izgubio pa cijelu noć ostao skriven u stogu sijena jer se bojao kazne, o prabaki Luciji iz Kreševa, koju čuvam na fotografiji iz pretprošlog stoljeća, na kojoj župljani sa svojim župnikom poziraju: muškarci s fesovima, žene u dimijama, o fotografiji mog tate i njegove sestre, na kojoj on musav i mrgudan drži krušku jer su ga jedino tako mogli zadržati na jednom mjestu, o fotografiji gdje moja mama sa sestrama, bratom i majkom u studiju livanjskog fotografa ostavlja svoje lice vječno uramljeno u ljepotu djetinjstva, unatoč činjenici da ne postoji nijedna fotografija na kojoj je s njima i otac. O tome kako je mene ta ista Bosna, naša, ničija, svačija, zaljubljivala u sebe, gradila i ranjavala, dovršavala i načimala, očvrsnula i rastočila.
Tamo kod Nemile, s radija će mi zasvirati Oliverova pjesma i ja neću promijeniti stanicu jer će mi po prvi put zazvučati kao pjesma o Bosni i o meni:
K'o brod u boci putujem
a neću stići nikamo
jer suviše ti dugujem
da tebe bih se odrek'o.
K'o brod u boci putujem
a neću stići nikamo
jer predobro se poznajem
da bez tebe bih mogao.
K'o brod u boci putujem
i previše ti dugujem
a dao sam ti premalo.