HRT3 20.05.

Ratna komedija o skupini talijanskih vojnika koji su poslani da osvoje jedan grčki otočić, no oni otkrivaju da su stigli na mjesto na kojem je sve moguće… Godina je 1941. Na udaljenom grčkom otoku talijanski su vojnici osvajači našli samo žene, muškarci su u ratu. I umjesto da otok drže “u ime Mussolinija i fašizma”, predaju se slatkom životu u prirodnom raju. Najveću privlačnost i šarm ovom pacifističkom, anti-ratnom filmu daju simpatični, izvrsno portretirani likovi i komične situacije koje se nižu jedna na drugu. Neprekidno suprotstavljajući smrt (rat) i život (more i otok), s minimumom dijaloga i ugođajem ljudskog raja na zemlji, Mediterraneo s lakoćom postavlja teška životna pitanja.

Snimljen 1991. godine, osvojio je niz talijanskih nagrada za najbolji film i režiju, a godinu dana kasnije dobio je Oscara kao najbolji strani film. Uz pohvale kritike, Mediterraneo je bio veliki hit i kod publike.

Film u 21.00 sati možete pogledati na sljedećem linku.

Noeov film temelji se na (navodno) istinitoj epizodi iz 1996., kad je jedan francuski plesni ansambl slavio premijeru dernekom s puno alkohola. Neko je, međutim, u piće smiješao LSD, što je rezultiralo masovnim tripovanjem.

Kad se početkom prošlog desetljeća u anglosaksonskoj kritici pojavio termin “New French Extremes” (novi francuski ekstremni), on se lijepio za cijelu lepezu redatelja, od autorica feminističkog porna, preko redatelja horora do zakučastih art-filmaša. Pa ipak, ne postoji čovjek koji je tako dobro utjelovljivao “new extremes” kao Gaspar Noe.

Ovaj francuski redatelj argentinskog porijekla snimio je dosad, u dvadeset godina karijere, samo pet filmova. Svaki od tih filmova, međutim, utjelovljuje ekstremno – ekstremno u sadržaju, ekstremno u stilu. Noeovi filmovi često tematiziraju radikalno alternativne životne stilove, radikalno nasilje, radikalnost u seksualnosti, radikalnost u opijatima. Te ekstreme Noe u svojim filmovima tematizira kroz formu koja je i sama bombastična, ekstremna i napadna, kroz neobična montažna rješenja, začudne natpise i špice, ekstravagantne duge kadrove, začudne vizuale kojima dominiraju umjetna rasvjeta i bolesno neonsko svjetlo. Taj “ekstremizam” možda se ponajbolje očituje u Noeovu najpoznatijem (ili najzloglasnijem) filmu Irreversible (Nepovratno), trileru osvete ispripovijedanu u dvadeset i četiri sata. Na polovici tog dramaturški konceptualnog i stilski bizarnog filma nalazi se scena oko koje se vrti osveta u filmu: tirnaestominutna scena silovanja supruge glavnog junaka (Monice Bellucci).

2002. u Kanu Irreversible je prvi put prikazan publici. Čak i festivalska publika – svikla na štošta teško i radikalno – bila je osupnuta. U najvećem kanskom teatru Lumière više od petsto gledatelja – gotovo petina sale – ustalo je nakon te strašne scene, a oni koji su dočekali kraj filma i njegov varljivi “happy-beginning” završetak podijelili su se na one koji su bili euforični te one koji su Noea bili kadri rastrgati. Sličnu reakciju Noe je dočekao i sa svojim narednim, po meni najboljim, filmom Enter the Void. Dok su mnogi taj film držali najboljim filmom o drogi i najboljom filmskom psihodelijom uopće, pametni i obrazovani britanski kritičar Johnatan Romney opisao ga je kao “najduži screen saver u istoriji”.

Takav kakav jest, Noe nije nikad bio miljenik centra moći koji se zove Kan. KAnska direkcija u velikoj je mjeri produljena ruka francuske kulturne politike, među francuskim režiserima ona ima svoje miljenike, a među tim miljenicima ima i onih koji to – blago rečeno – baš ne zavređuju. Istodobno, neki od najdarovitijih francuskih filmaša – poput Bruna Dumonta ili Claire Denis – nikad u Cannesu nisu imali otvorena vrata. U takvu skupinu donekle spade i Noe. Premda su mu svi filmovi imali premijere u Kanu, direkcija ga je nerijetko znala pobacati po popratnim programima.

Novi Noeov film Climax u Kanu je prikazan u popratnom programu Quinzaine des réalisateurs (Dvije sedmice redatelja). Riječ je o prvom Noeovu filmu nakon krajnje banalnog i razočaravajućeg 3D art-pornića Love. Climax nije ni blizu njegovim najjačim naslovima, ali je nemjerljivo bolji od neizrecivo banalnog Love.

Prvi dio filma izgleda kao neka art-verzija filma Step Up. Trešti elektronska muzika, junaci plešu pa još plešu, a između plesa pratimo konverzacijske dijelove u kojima se prati seksualna dinamika između rasno mješovite, ali i po seksualnim opredjeljenjima vrlo raznorodne trupe. Oko pedesete minute počnete se pitati koji je vrag Noeu bio i zašto je snimio taj predugi street dance spot?

Šta se onda dogodi? Tipično noeovski – haos! U pedesetoj minuti zaskoči vas kao šok (ovaj put prava, najavna) špica filma s naslovom, glumcima i ironičnim natpisom “ponosno francuski film”. A tada kreće trip.

Tada – oko pedesete minute – članovi plesne trupe počnu osjećati halucinogeno djelovanje. Prvo pomisle da je netko otrovao lonac sangrije, pa se obruše na koreografkinju koja ga je smiješala. Ali, problem je što trip počne pucati i one koji nisu pili. Drogirane plesače trip baci na paranoju, pa se počnu uzajamno optuživati, a osobito se obruše na one koji nisu pili. Jedna od njih (Boutella) tvrdi da nije pila jer je trudna, ali joj ne vjeruju.

Nastaje  sveopće ludilo.