Glumica Pepa očajnički želi spasiti vezu sa ženskarom Ivánom, koji ju je napustio, a za njim čezne u tolikoj mjeri da čitave noći provodi sanjareći o njemu i čekajući da ju on nazove. Da stvar bude gora, Pepa čeka Ivánovo dijete te se nada da bi njih dvoje, nakon što mu to priopći, mogli započeti novi zajednički život u iznajmljenom stanu. Kad krene u potragu za Ivánom, Pepa će upoznati njegovu bivšu suprugu Lucíju s kojom on ima odraslog sina Carlosa. On, pak, ima drugačije planove, jer želi iznajmiti tačno određeni stan za zajednički život s djevojkom, a vjeruje da bi mu Pepa u tome mogla pomoći. Naime, u tom stanu trenutačno živi Pepina prijateljica Candela, koja se skriva pred policijom budući da joj je momak kriminalac. Svojim traganjem za Ivánom Pepa će tako izazvati lavinu reakcija i događaja, da bi postepeno počela vjerovati da ni njoj ni njezinim živčanim suparnicama Iván zapravo nije ni potreban.
Godine 19888. komedija Žene na rubu živčanog sloma ovjenčana je s dvije Evropske filmske nagrade i dvije nagrade na festivalu u Veneciji, godinu kasnije nominirana za Oscara i Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja te 1990. u istoj kategoriji nominirana i za nagradu BAFTA, kultna humorna drama scenarista i redatelja Pedra Almodóvara ostvarenje je kojim je osebujni Iberijac stekao međunarodnu afirmaciju te privukao pažnju kritike na novu generaciju španskih filmaša stasalih u okrilju pokreta movida u razdoblju poslije Francove diktature. Kontrakulturni pokret La Movida Madrileña razvio se u tranziciji španskog društva u postfrankovskom razdoblju, kada se osobito tokom osamdesetih kroz cvjetanje undergrounda, alternativne kulture i kontrakulture odvijala tranzicija u svim sferama kulture i društva, pa tako i u pozorištu, muzici i filmu. Almodóvar je u Ženama… kreirao sjajan spoj komedije situacije, karaktera i apsurda, s osloncem na profiliranju osebujnih ženskih likova te ekstravagantnom i estetiziranom vizualnom stilu koji je pretvorio u jedan od svojih zaštitnih znakova. Konvencionalnoj tipologiji ženskih likova Almodóvar je pridodao tip emancipirane, ali osamljene i frustrirane žene koja se osim s muškarcima sukobljava i s drugim ženama, kao i s vlastitim željama i fantazijama, nerijetko s medijima, a ponekad duhovito i s predmetima koji ju okružuju. Estetizacija kiča, posezanje za pop-artom te čvrsta povezanost sa španskom kulturnom tradicijom obilježja su izuzetno vješto režiranog djela koje obiluje duhovitim i apsurdnim dijalozima te intrigantnim elaboriranjem odnosa među likovima, a tu je i jedna akciona sekvenca realizirana u ironično-crnohumornom ključu. Pored Antonija Banderasa u glumačkoj postavi su i redateljeve stalne suradnice Carmen Maura (Vraćam se), Rossy de Palma (Slomljeni zagrljaji, Julieta), Chus Lampreave (Cvijet moje tajne, Pričaj s njom) i Julieta Serrano (Mračne navike, Tuga i slava).